Negdje 1990-ih, zvuk putovanja je počeo da se mijenja.Prethodne promjene su donijeli dobro poznati izumi: kada je šištava parna mašina zamijenila točak kola koja je stenjala (ili jedro koje se maše);mlaz je probio propeler koji je zujao.Ali ova nova opcija je demokratskija i raširenija.Može se čuti svuda – u svakoj skromnoj traci i na mjestima gdje putnici često idu: na željezničkim stanicama, u hotelskim lobijima i na aerodromima.Čujem ga na ulici blizu naše kuće većinu dana i noći, ali možda posebno rano ujutro kada ljudi idu na duga putovanja.“Doo-doo, doo-doo, doo-doo, doo-doo” – tako to opisuju dječiji impresionisti.Da smo ovaj zvuk čuli prije trideset godina, mogli bismo zamisliti rolera koji ustaje u zoru da vježba.Sada ta osoba može biti bilo ko: advokat sa perikama i pravnim papirima, porodica sa dovoljno prtljaga za dvonedeljni boravak u Algarveu.Lagan ili težak, veliki ili mali, drugi kofer tutnji kroz pukotinu na pločniku na putu do autobuske stanice ili metroa.
Kakav je bio život prije nego što su koferi imali točkove?Kao i mnogi ljudi iz njegove generacije, moj tata je nosio naše kartonske kutije na lijevom ramenu.Izgledao je kao mornar i veslao, kao da teška škrinja ne mogu težiti više od papagaja, iako je to značilo da za uživanje u razgovoru uvijek mora ići udesno, prije nego što je mogao odgovoriti na neočekivana pitanja s lijeve strane, on je morao da se okrene.u tom pravcu polako i ležerno, kao konj sa povezom preko očiju pred pozdrav.Nikada nisam savladao tehniku ramena i mislio sam u sebi da koferi imaju ručke i da su namijenjeni za upotrebu, iako je pravi razlog možda taj što nisam dovoljno jak.Moj otac može hodati na velike udaljenosti sa svojom prtljagom.Jedne nedjelje ujutru, kada se moj brat vratio sa kućnog odlaska u RAF, sjećam se da sam hodao s njim dvije milje uzbrdo do stanice, drugog prijevoza nije bilo, ali nismo ga mogli pronaći.Moj tata je prebacio sinovljevu putnu torbu preko ramena kao da je ništa drugo do ranac, o čemu je hor pjevao u pjesmi "The Happy Bum" iz Top 10 u to vrijeme.
Drugi preferiraju druge tehnike.Ulične fotografije prikazuju kolica za bebe koja su možda pretrpana prazničnim koferima, dok se prenosiva kolica ljuljaju u majčinom naručju.Pretpostavljam da su moji roditelji ovo ponašanje smatrali „uobičajenim“, možda zato što se tako porodice ponekad izvlače iz duga za stanarinu („mjesečina prolazi“).Naravno, novac je sve.Ako imate malu količinu prtljage, možete pozvati taksi i nosače ili naručiti svoje kofere do voza, što je pogodnost koja je bila potrebna ljetovacima na Clyde Coast-u 1960-ih i barem 1970-ih.Oxford studenti.Izgleda kao djelo Waugha ili Wodehousea, ali sjećam se kako mu je socijalno ambiciozna majka jednog kolege iz razreda rekla: „Daj portiru šiling i neka stavi tebe i tvoje kutije u North Berwick u voz.“Postojanje kofera bez točkova zavisi od klase slabo plaćenih slugu, takvi crvenokošuljaši, koji se još uvek mogu naći na indijskim železničkim peronima, vešto slažu vaš prtljag na glavu i beže s njim, ostavljajući neiskusnog putnika u strahu da možda nikada više ne vidi.
No, čini se da točak nije nastao zbog cijene rada, već zbog velikih i ravnih udaljenosti aerodroma.Potrebno je više istraživanja;još uvijek se u istoriji svakodnevnih stvari mogu pronaći škrinje da se nešto poput Henryja Petroskog zabije u olovku ili Radcliffea Salamana u krompir, i kao gotovo svaki izum, više od jedne osobe može legitimno pripisati zasluge za njegovu vrijednost.Ovo.Uređaji na točkićima koji se pričvršćuju na kofere postoje od 1960-ih, ali tek 1970. Bernard D. Sadow, potpredsjednik kompanije za proizvodnju prtljage u Massachusettsu, je došao na ideju.Vraćajući se kući sa porodičnog odmora na Karibima, mučio se sa dva teška kofera i primetio je na carini kako službenici aerodroma premeštaju tešku opremu na paleti sa točkovima bez ikakvog napora.Prema izvještaju Joea Sharkleya u The New York Timesu 40 godina kasnije, Sadow je rekao svojoj ženi: "Znate, ovo je kofer koji nam treba", prije nego što se vratio na posao.veliki kofer sa remenom ispred.
Radi – pa, zašto ne?– Dve godine kasnije, Sadowova inovacija je prijavljena kao američki patent br. 3,653,474: „Rolling Luggage“, tvrdeći da je inspirisana vazdušnim putovanjima.“Nekada su prtljag nosili nosači i utovarivali i iskrcavali pored ulice, a današnji veliki terminali... pogoršavaju složenost rukovanja prtljagom, što je postalo možda najveća poteškoća s kojom se avijacija ikada suočila.Putnik”.popularnost kofera na točkovima bila je spora.Muškarci su se posebno opirali praktičnosti kofera na točkovima - "veoma muževne stvari", prisjeća se Sadow u New York Timesu - dok je u stvari njegov kofer bio prilično glomazno vozilo na četiri točka koje se vuče horizontalno.Poput televizora Logie Birda, brzo ga je zamenila napredna tehnologija, u ovom slučaju "Rollaboard" na dva točka koji je dizajnirao Robert Plath 1987. Robert Plath Plath, pilot Northwest Airlinesa i DIY entuzijasta, prodao je svoje rane modele drugim letačkim posadama .članovi.Rolerske daske imaju teleskopske ručke i mogu se kotrljati okomito uz blagi nagib.Pogled na stjuardese koje ih nose po aerodromu čini Plathov izum koferom za profesionalce.Sve više žena putuje same.Sudbina kofera bez točkova je odlučena.
Ovog mjeseca sam vozio verziju starog Rollaboarda na četiri točka širom Evrope, verziju sa kojom sam zakasnio jer su se dva točka činila dovoljno grešnim u muškom svetu starog prtljaga.Međutim: dva točka su dobra, četiri su bolja.Do tamo smo stigli obilaznim i prilično teškim putem – 10 vozova, dva parobroda, metro, tri hotela – iako razumem da mi je teško da me stavim u istu ravan sa Patrikom Lijem Fermorom ili Normanom.nivo, ali izgleda kao dostignuće koje nikada neće zahtijevati taksi za bilo koji od ovih pickup-a.Javni prevoz je lako dostupan.Lako smo se kretali između vozova, brodova i hotela;na dobrim, ravnim putevima, činilo se da četvorotočkaš generiše sopstvenu energiju, a kada situacija postane teška (na primer, Tour de France se zvao auto na pločniku), lako je vratiti se na dvotočkaš.Wheeler i nastavite niz padinu.
Možda kolica nisu roba u svom najčistijem obliku.To je ohrabrilo ljude da nose više nego što im je potrebno – više nego što su mogli ponijeti u doba bez točkova – u koferima veličine transportnih kutija koje su zakrčile prolaze kamiona i autobusa.Ali osim jeftinih letova, nijedan drugi moderni razvoj nije olakšao putovanje.To dugujemo Sadowu i Plathu, kao i izdržljivim plastičnim točkovima i feminizmu.
Vrijeme objave: Jul-10-2023