Negdje 1990-ih, zvuk putovanja je počeo da se mijenja.Prethodne promjene su došle sa dobro poznatim izumima: kada je parna mašina koja cvili zamenila točak kola koja je stenjala (ili jedro koje se maše);propeler se odbio.Ali ova nova promjena je demokratskija i rasprostranjenija.Čuje se posvuda – u svakoj zapuštenoj uličici i tamo gdje se obično okupljaju putnici: na željezničkim stanicama, u hotelskim predvorjima, na aerodromima.Čujem ga na ulici blizu naše kuće većinu dana i noći, ali možda posebno rano ujutro kada ljudi idu na duga putovanja.„Braddle, delirijum, delirijum, delirijum, delirijum, delirijum“, tako su to opisivala deca impresionista.Da smo čuli ovaj zvuk prije 30 godina, mogli bismo zamisliti rolera koji ustaje u zoru da vježba.Sada to može biti bilo ko: advokat sa perikama i pravnim papirima, porodica koja putuje sa prtljagom na dve nedelje u Algarve.Lagan ili težak, veliki ili mali, drugi kofer zvecka kroz pukotinu na trotoaru na putu do autobuske stanice ili metroa.
Kakav je bio život prije nego što su koferi imali točkove?Kao i mnogi ljudi iz njegove generacije, moj tata je nosio naše kartonske kutije na lijevom ramenu.Bio je okretan poput mornara, kao da teški sanduk ne može težiti više od papagaja, iako je to značilo da se za uživanje u razgovoru uvijek mora hodati s njegove desne strane;prije nego što je uspio odgovoriti na neočekivani pozdrav s lijeve strane, okrenuo se u tom smjeru polako i namjerno, poput konja s povezom na očima.Nikad nisam savladao tehniku nošenja na ramenu i mislio sam u sebi da ako koferi imaju ručke, onda se mogu koristiti, iako je pravi razlog možda taj što nisam dovoljno jak.Moj otac može hodati na velike udaljenosti sa prtljagom na leđima.Jednog nedjeljnog jutra, kada se moj brat vraćao u RAF s porodičnog odsustva, sjećam se da sam ga vozio dvije milje uzbrdo do stanice kada nije bilo drugog prijevoza;moj otac je nosio torbu svog sina na ramenima.bio je sličan rancu o kojem je hor pjevao u pjesmi „Veseli lutalica“, koja je tada bila među prvih deset hitova.
Drugi preferiraju druge tehnike.Ulične fotografije prikazuju djecu u kolicima kako pune praznične kofere, dok lakša kolica odmaraju u naručju svojih majki.Pretpostavljam da su moji roditelji ovo ponašanje smatrali „uobičajenim“, možda zato što se porodice koje bježe od dugovanja za stanarinu ponekad ponašaju na ovaj način („Mjesečina“).Naravno, novac je sve.Čak i ako imate malu količinu, možete pozvati taksije i nosače ili odvesti svoje kofere vlakom - barem do 1970-ih, koji su još uvijek bili dostupni turistima na obali Klajda i studentima Oxforda 1960-ih.Takva pogodnost.Čini se da je to djelo Waugha ili Wodehousea, ali sećam se da je školskom prijatelju rekla njegova društveno ambiciozna majka: „Daj portiru šiling i neka stavi tebe i tvoje kutije u voz u North Berwicku.“postojanje kofera bez točkova zavisi od oskudno plaćene klase posluge, a ovi crvenokošuljaši se još uvek mogu videti na indijskim železničkim peronima kako vešto slažu vaš prtljag na glavu.vidi ponovo.
Ali čini se da točkovi ne donose troškove rada, već velike ravne udaljenosti aerodroma.Potrebno je više istraživanja;u istoriji svakodnevnih predmeta, torbe još uvek nisu na nivou učenja koji je Henry Petroski uradio za olovke ili Radcliffe Salaman za krompir na akademskom nivou, i, kao skoro svaki izum, više od jedne osobe može verodostojno tvrditi da je hvale vredno.Uređaji na točkićima koji se pričvršćuju na kofere pojavili su se 1960-ih, ali tek 1970. godine Bernard D. Sadow, potpredsjednik kompanije za proizvodnju prtljage u Massachusettsu, doživio je proslavu.Noseći dva teška kofera na leđima nakon odmora na Karibima, primijetio je na carini kako je aerodromski radnik gotovo bez napora premještao tešku opremu na paleti s točkovima.Prema izvještaju New York Timesa koji je napravio Joe Sharkley 40 godina kasnije, Sadow je svojoj ženi rekao: "Znaš, ovo je kofer koji nam treba", a kada se vratio na posao, izvukao je rolere iz prtljažnika ormara. .i stavio ih u veliki kofer sa vezicom ispred.
Radi – pa, zašto ne?– Dve godine kasnije, Sadowova inovacija je registrovana kao američki patent br. 3,653,474: „Rolling Baggage“, u kojem se tvrdilo da je putovanje avionom njegova inspiracija.„Nekada su prtljagom rukovali nosači, a utovarili i istovarili ih na lokacijama pogodnim za ulicu, dok današnji veliki terminali … pogoršavaju složenost rukovanja prtljagom, [što] može biti najveći problem za putnike u avio-kompanijama.”, koferi na točkovima se sporo prihvataju.Muškarci su se posebno opirali praktičnosti kofera na točkovima - "veoma muževne stvari", prisjeća se Sadow u The New York Timesu - i činjenici da je njegov kofer bio prilično glomazan i da je bio horizontalno kočni četverostruk.Kao i TV Logie Baird, brzo ga je zamijenila napredna tehnologija, u ovom slučaju Rollaboard na dva kotača koji je napravio pilot Northwest Airlinesa i DIY entuzijasta Robert Plath 1987. Dizajniran 1999. godine, prodao je svoje prve modele članovima posade.Rolo daske imaju teleskopske ručke i mogu se kotrljati okomito uz minimalni nagib.Pogled na stjuardese koje ih vode po aerodromu učinio je Plathov izum koferom za profesionalce.Sve više žena putuje same.Sudbina kofera bez točkova je odlučena.
Ovog mjeseca putovao sam po Evropi na varijanti starog Rollaboarda na četiri točka, verziji sa kojom sam zakasnio jer su se dva točka činila dovoljno grešnim u muškom svijetu starog prtljaga.Ali: dva točka su dobra, četiri točka su bolja.Stigli smo do tamo vijugavim zavojima – 10 vozova, dva jezerska parobroda, metro, tri hotela – iako razumem da mi je teško da stignem bilo gde sa Patrikom Lijem Fermorom ili Normanom Luisom je na istom nivou, ali čini mi se kao dostignuće nijedno od ovi transferi će zahtijevati taksi.Kompletan javni prevoz.Lako smo se kretali između vozova, brodova i hotela;na dobrim, ravnim putevima, činilo se da četvorotočkaši stvaraju sopstvenu snagu kada je kretanje postalo teže – na primer, na Tour de France, poznatom kao Pave – lako je vratiti se na dva točka.i nastavite niz padinu.
Možda nošenje kofera nije baš dobra stvar.To je ohrabrilo ljude da nose više nego što im je potrebno – više nego što su mogli ponijeti u danima bez točkova – u koferima veličine morskih buradi koji su pretrpali predvorje kombija i prolaz autobusa.Ali osim jeftinih letova, nijedan drugi moderni razvoj nije olakšao putovanje.Dugujemo to Sadowu i Plathu, izdržljivim plastičnim točkovima i feminizmu.
Vrijeme objave: maj-10-2023